Nije više cilj da arhitekt bude umjetnik izgrađenih formi…
…morat će postati posrednik između tih želja, rasvijetliti ih, kao i razloge koji ih osujećuju. Drugim riječima, on će morati postati umjetnik osjetilnog i relacijskog životnog iskustva.
Fellix Guattari
Ova izložba, kroz dvanaest radova, pokušava predstaviti proces mišljenja u arhitekturi, kao i rezultat tog mišljenja kroz izgrađeni (ili neizgrađen) arhitektonski artefakt.
To je mišljenje najčešće ne-linearno, često intuitivno, ali ne i nelogično.
Pokušava dokučiti ono iza zadatka, kao i ono skriveno u kontekstu u kojem djeluje.
Takvo je mišljenje uvijek i mišljenje o svijetu. Projektiranje je refleksija o smislu, kao i našem odnosu sa stvarnošću, što u ovo brzo i površno vrijeme može djelovati anakrono i pretenciozno.
Nesklad ili prijepor između želja i realiteta, potreba i stvarnosti, shizoidnost projektnog zadatka, poput: jezera na trgu; rive koja je izgubila kontakt s morem; rupom u javnom prostoru; naopakom školjerom; kamenolomom u ornitološkom parku; hipsterima u proizvodnoj hali… omogućuje za skok u mišljenju, stvara prostor za poetiku ostvarivu jedino zaobilaznim strategijama.
Ovdje se radi o nekonvencijalnim arhitektonskim strategijama, koje „zaobilaznom“ metodom rješavaju inicijalni problem ili dihotomiju zadatka.
One se mogu svesti na sposobnost razabiranja komponenti koje nedostaju u konzistentnosti postojećeg realiteta prostora, a koje se rješavaju uvođenjem dotad nepostojećih i nepoznatih elemenata i odnosa koji kvalitativno mijenjaju ukupnost doživljaja tog prostora. Pokušavaju se otkriti funkcionalne, estetske, sociološke, semantičke i druge kontradikcije koje se pojavljuju u prostoru, a onda se sama kontradikcija koristi za kreaciju novog.
Pojmovi:
tattoo, hrid, pogled, rupa, babuška, stijena, valjak, crno, bura, žlica, zig-zag, bijelo
tako određuju i problem i primijenjenu strategiju.
Naslov izložbe parafrazira metodu rješavanja kreativne blokade elektronskog kompozitora Briana Enoa - Oblique Strategies – koju je razvio zajedno sa Peterom Schmidtom 1974. Oni su kreirali su niz kartica sa prijedlozima, aforizmima ili primjedbama koje ne-linearnim mišljenjem sugeriraju rješenje problema, a koje se nasumično izvlače u procesu rada na nekom zadatku.
Ovdje prikazane zaobilazne strategije nisu sustavne na taj način, niti proizlaze iz nekog unaprijed postavljenog seta pravila. One su više rezultat inicijalne ideje iza Enovih karata – a to je – misliti izvan okvira discipline, izvan očekivanog, koristiti sredstva koja dolaze iz drugih područja… misliti drugačije.