Arhitektonsko-urbanistički natječaj za uređenje centralnog prostora grada Senja obuhvaćao je tri ambijentalno prostorne cjeline: Pavlinski trg (smješten na prostoru nekadašnje crkve i izlaza ulice Potok prema moru), ulicu Potok te trg Cilnicu (koji je formativno i sadržajno nastao kao javni, gradski prostor). Svaki od navedenih prostora ima bitno drugačiji karakter i ambijent koji proizlazi iz proporcije, visine i oblikovanja obodnih pročelja, ali i funkcija u obodnim građevinama.
Morfološki, prostor karakterizira velika gustoća s jasno definiranim prazninama unutar zbijene izgradnje. Praznina trgova, proširenja i ulica meandrira unutar urbanog tkiva grada, tako da cjelina nije saglediva, već se uvijek pojavljuje kao niz odvojenih prostornih sekvenci dodavanih jedna na drugu. Ovakva prostorna organizacija, karakteristična za Mediteran, dodatno je uvjetovana, s jedne stane, povijesnom genezom grada s obrambenom organizacijom grada unutar zidina; te, s druge strane, potrebom zaštite od vjetra.
Povijesni dio grada morfološki je organiziran na način da labirintastom strukturom ulica zaštićuje grad od jakih naleta bure tako da za vremena orkanske bure, kada more i u luci zaštićenoj lukobranom „kipi“ i nemoguće je hodati zbog udara vjetra, unutar povijesne strukture grada, unutar bivših zidina, pješačka je komunikacija moguća.
Polazeći od dvije premise – vjetra i javnih događanja na otvorenom, pristupilo se osnovnom koncipiranju rješenja. Vjetar se promatrao u svim svojim mnogostrukim svojstvima, kao fizička činjenica (udari vjetra mogu biti toliko snažni da onemogućuju normalno hodanje), kao fenomen koji u uskim uličicama stvara zvuk (karakterističan fijuk bure), kao simbolički element ugrađen kroz priče u kulturološku sferu njegovih stanovnika, kao identitetski element.
Jedno od polazišta projektiranja predmetnih javnih prostora grada Senja bilo je da zaštita od iznimno jakog vjetra predstavlja jedan od preduvjeta boravljenja u nekom javnom prostoru i njegova korištenja te da vjetar može predstavljati ozbiljno ograničenje i u svakodnevnom životu građana, kao i u održavanju priredbi i manifestacija, kao dijela javnog života grada. Na osnovi podataka geofizičkog zavoda o snazi i terminima vjetra te ubacivanjem tih podataka u odgovarajući software i 3D model prostora dobivena je simulacija smjera i intenziteta puhanja bure unutar strukture grada.
Na osnovu te kompjuterske simulacije detektirana su mjesta zavjetrine, kao i mjesta najsnažnijih udara vjetra. Na osnovi tako dobivenih lokacija u zavjetrini, locirana su mjesta zadržavanja. Preklapanjem tih lokacija s mjestima i brojnosti društvenih događanja u javnom prostoru definirana su konkretna prostorna rješenja, određena mjesta sjedenja i zadržavanja, kao i prostori koji ostaju slobodni od sadržaja kako bi mogli primiti publiku na određenim manifestacijama koje se u prostoru događaju.
Projektantsko rješenje ponovo je slijedilo logiku morfogeneze, niz lokalnih parametara – klimatske karakteristike (vjetar), topografiju terena (niveleta hodne plohe predmetnih prostora varira), lokalne običaje, društvene manifestacije, simbolički značaj pojedinih prostora u memoriji grada. Projektiranje, u smislu organizacije sadržaja i artikulacije prostora, odnosilo se prije svega na razrješavanje kontradiktornosti između programa (sadržaja), fizičkog konteksta i relacijskog konteksta.
