Problem ogromne „rupe“ nasred trga. Ideja da se rupa „natkrije“ trgom. Rupa pruža „pogled u prošlost“. Prošlo (antičko i srednjevjekovno) vrijeme i sadašnje vrijeme doslovno su supraponirani jedno iznad drugog.
„Rabbit hole“ iz Alise u zemlji čudesa – prelazak u drugu vrstu realiteta.
Trga Petra Zoranića i Poljane Šime Budinića predstavlja segment kontinuiranog „prelijevanja“ javnih gradskih prostora, od Bastiona i Trga Pet Bunara, preko Kalelarge, naznake antičkog decumanusa, pa sve dalje do Foruma. Ukupnoj gustoći i nabijenosti povijesno izuzetno vrijedne urbane cjeline, pridodani su i arheološki nalazi rimskih i srednjovjekovnih gradskih vrata.
U tako iznimno bogatom kontekstu nova arhitektonska intervencija svedena je više na reduciranje i akcentiranje bitnih elemenata identiteta, nego li na stvaranje nepotrebnih „novih“ atrakcija. Arhitektonski prosede konstituiran je u „brisanju viška“, odnosno slojeva, fizičkih i memorijskih, koji zamućuju jasnoću urbane matrice definirane kroz povijest.
Rješenje je temeljeno na tri projektantske odluke: arheologiju uključiti u život trga, a ne izolirati je u „muzej na otvorenom“; složenu geometriju prostora (i tlocrtno i visinski) riješiti jedinstvenom kontinuiranom plohom koja bi povezala sve „različitosti“ povijesnih, ambijentalnih i funkcionalnih sekvenci; te „urbanu opremu“ riješiti kao kontinuitet trga, a ne kao aplicirane elemente.
Prostor trga rješavan je prije svega kroz „topografiju“ hodne plohe trga, stvarajući glatku, tekuću, plohu koja spaja sve nivelete trga, ali istovremeno poprima, kroz različite materijale, specifične funkcije: – „prozor u prošlost“, na staklenom dijelu uz i iznad arheološke prezentacije; - „urbani mobiljar“ kao anastiloza arheologije ili pak drvena hipertrofirana klupa na promjeni nivelete zelenog otoka oko postojećih platana.
Arhitektonska gesta je svedena na „suštinu“ – minimalnu intervenciju, svojevrsno „pospremanje“ koje će optimalno istaknuti zatečenu, ali prikrivenu vrijednost, istovremeno razotkriti esenciju prostora, omogućujući i nova korištenja, tumačenja, neke nove identitete. Prisutnoj poetici postavljen je „pravi kadar“, a novi elementi shvaćeni su kao tek jedan od „slojeva u vremenu“.
